Vijesti - Večer sjećanja na fra Ivona Ćuka

Hrvatsko društvo katoličkih novinara zajedno s Hrvatskom provincijom sv. Jeronima franjevaca konventualaca organiziralo je u srijedu, 26. travnja u dvorani sv. Franje samostana Svetoga Duha u Zagrebu Večer sjećanja na fra Ivona Ćuka.

Ovim se željelo još jednom posvijestiti lik i djelo ovog franjevca konventualca pokretača katoličkog tiska u duhu Drugog Vatikanskog koncila, vrsnog propovjednika, neumornog pisca o 100. obljetnici njegova rođenja (11. veljače 1923.), i 40. obljetnici smrti (1. srpnja 1983.).

Programu nazočili su provincijalni ministar hrvatskih franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Milan Krišto, glavni urednik Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga fra Vladimir Vidović, predsjednica HDKN-a doc. dr. sc. Suzana Peran i članovi Društva, franjevci konventualci, redovnice raznih družbi, kao i ostali zainteresirani vjernici.

Uvodeći u program, dr. sc. Katica Knezović je istaknula važnost pisane riječi fra Ivona koja i danas živi i privlači. U tom je kontekstu spomenula riječi jedne redovnice, koja doduše, iako u godinama, nije imala prilike nikada upoznati fra Ivona, no ona s njegovim tekstovima prijateljeva i uvijek ih iznova uzima i čita, jer joj je on bio i ostalo duhovnik u pisanoj riječi.

U pozdravnoj riječi u ime domaćina, fra Miljenko Hontić zahvalio je svima na odazivu, a posebno HDKN-u na inicijativi. Naglasio je kako je fra Ivon „pripadao ovoj Provinciji i u njoj ostavio neizbrisiv trag. U ovom susretu je prigoda njegov lik i djelo još jednom posvijetliti i bolje upoznati, kako bi se mogli nadahnuti na njegovu životnom primjeru, koji nam je ostavio u baštinu“. Fra Miljenko je podsjetio i na fra Ivonovu rečenicu, kojoj je na sažet način definirao život sv. Franje „da se mnogo učini, ne treba živjeti dugo, nego sveto“. U tom duhu je zaključio „neka i nama ova večer bude poticaj na još svetiji život kako bi Gospodin po nama mogao učiniti mnogo toga lijepoga i dobroga u ovome svijetu u kojem živimo“.

Dr. sc. Suzana Peran je naglasila kako je cilj ove večeri sjećanja bio „da damo pozornost katoličkom novinarstvu gdje je Veritas zauzima važno mjesto, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, i kako bismo dali uzor mladim novinarima posebno onima koji se zanimaju za katoličko i vjersko novinarstvo“. Na tragu sjećanja na novinare i novinarke koji su djelovali u povijesti katoličkog novinarstva, Društvo je prošle godine zajedno s Glasom Koncila objavilo knjigu o Smiljani Rendić, koja je bila suradnica Veritasa, a potom Glasa Koncila. Peran je istaknula kako je od studentskih dana prisutna u katoličkom novinarstvu, a i sama je pisala za Veritas, no lik fra Ivona je u punom smislu riječi otkrila pripremajući se za simpozij koji je održan u Šibeniku u pripremi za proslavu 50. obljetnice kanonizacije sv. Nikole Tavelića. „Iščitavajući tekstove otkrila sam Ivona Ćuka, njegov žestoki duh, smisao za istinu, pravdu, njegovanje hrvatske riječi, i knjige, i katoličkoga tiska“ rekla je te izrazila nadu da će i ova večer biti prilika za otkriće svega onoga što je fra Ivon, a i Veritas u njegovo doba, a i danas značio u Katoličkoj Crkvi u Hrvata.

U ovoj prigodi, fra Ljudevit Maračić, najbliži suradnik fra Ivona, i njegov prvi nasljednik na mjestu urednika „Veritasa“, svoje sjećanje započeo je koju je na misi zadušnici za Ćuka izrekao kardinal Franjo Kuharić „Nije pripadao samo jednoj biskupiji ili nadbiskupiji. On je uistinu pripadao cijeloj Crkvi u Hrvata. I za tu cijelu Crkvu bio je dar Božji“.

Govoreći o neumornom duhu fra Ivona, istaknuo je da je on još kao mladi bogoslov surađivao u mjesečniku „Svetište sv. Antuna“, koji su izdavala njegova subraća na Svetom Duhu i zbog kojega su neki nakon rata završili u zatvoru. Fra Ljudevit je kratko ocrtao prilike nakon Drugog svjetskog rata, tj. pitanje tiska, koji je onodobni režim zabranio, i na taj način Crkvi oduzeo mogućnost takva apostolata. Tako je naglasio da sve do proljeća 1962. godine na području Hrvatske (ako izuzmemo slučaj đakovačkoga biskupijskog lista), ne izlazi ni jedno periodično glasilo, a i o knjigama bi se dalo raspravljati. Uz samo pojavljivanje katoličkog mjesečnika o Uskrsu 1962., rekao je „premalo je reći da je to bio pionirski pothvat; bila je to još više smiona pustolovina, koja će uskoro povući pravu lavinu publicističke i novinarske djelatnosti vjerskog apostolata pisane riječi u našoj domaćoj Crkvi gladnoj i žednoj vjerskog tiska (Glas Koncila, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Marija, Mali Koncil, Kana…)“.

Prema riječima fra Ljudevita, Ćuk je doista bio rasan novinar i urednik. „Znao se kao umjetnik riječi služiti raznim literarnim oblicima, uvijek s mnogo uspjeha. Nije bježao od reportaža, intervjui su mu bili vrlo dobro pripremljeni, humoristički prilozi zaista duhoviti, poetski izraz nazočan i u proznim odlomcima. U teološkom razglabanju nije nimalo bio težak i nedohvatljiv“. Također je podsjetio kako fra Ivon nije bio školovani teolog i on je toga bio svjestan, jer zbog poratnih neprilika nije ni uspio završiti teološki studij jer su ga potrebe njegove decimirane Provincije rano bacile na teren. „No, njegova teološka misao, kad se ona pojavljuje u nekim osvrtima, nalazi plodno tlo u srcima običnih ljudi kojima je list i bio namijenjen. Zato je i bio toliko popularan i prihvaćen, najprije kao propovjednik, a potom kao urednik i novinar“ ustvrdio je fra Ljudevit, koji je u toj prigodi podsjetio i na velike projekte i ostvarenja naše pokoncilske Crkve za koje se ni ne zna, a još manje spominje, da im je jedan od inicijatora bio, pa dijelom i realizatora, veliki sanjar i neiscrpivi vizionar fra Ivon Ćuk.

„Veliko svenarodno hodočašće brodom ‘Dalmacija’ u Svetu zemlju, godine 1966. ostvareno je osobnim zalaganjem tada već glavnog urednika ‘Glasnika sv. Antuna’; Kanonizacija sv. Nikole Tavilića 1970. godine, s proslavom u Vatikanu i Šibeniku; velika ideja i ostvarenje Sedam stoljeća kršćanstva u Hrvata, s nezaboravnim proslavama od Solina do Marije Bistrice također, bar u početcima, nosi pečat velikog sanjara iz Muća Gornjega, a ideja i konačna realizacija cjelokupnoga novog prijevoda i izdavanja hrvatske Biblije, nastala je ne samo u urednikovoj sobi na Svetom Duhu, nego i u daljnjem kontaktiranju s osobama koje bi mogle ideju prihvatiti, podržati i ostvariti“, podsjetio je fra Ljudevit.

„Kada sam kao glavni urednik, o Božiću 1972. godine, upao na njegovo mjesto, pokušavao sam se prisjećati svega onoga što sam tijekom jedanaestogodišnje suradnje naučio od fra Ivona. Njemu je Gospodin zaista dao velike darove i na području apostolata ne samo izgovorene nego posebno pisane riječi, i ja mu ostajem zahvalan, i za dvanaest prvih godina suradništva, a posebno za onih lijepih i nezaboravljivih preko dvadeset i pet godina provedenih iza njega za uredničkim stolom ‘Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga’. Bile su to i moje najljepše i najdraže svećeničke godine, zaključio je fra Maračić.

Fra Ivan Bradarić koji je također vršio dužnost urednika Veritasa, predstavio je bogatu pisanu ostavštinu fra Ivona Ćuka. „U svojih šezdeset godina života ostvario je toliko zapaženih stvari da o njima evo naraštaji koji su u Red došli debelo nakon njega, s udivljenjem sve to promatraju, a struka: novinari, književnici i pisci duhovnih djela, uočavaju potrebu da se tako značajan lik i njegovo djelo ponovno istaknu“.

Uvodno je podsjetio kako je Ćuk rođen na Blagdan Gospe Lurske, 11. veljače 1923. i na krštenju dobio ime Ivan. U Redu franjevaca konventualaca u novicijatu koji je započeo u Zagrebu 1941. dobio je ime Kristijan, koje je prije polaganja zavjeta izmijenio u Ivon. Kada je započeo svoj novinarski i publicistički svijet odmah su započele i brojne transformacije njegova imena. U svojim pisanim radovima najčešće potpisivan pseudonimima u javnosti se pojavljivao kao Ivon Ćuk, Amicus Amicis, Vojmil Delić, Nino Jelavić, Pile Pivac, Urednik, V. D., Dian Baton, Observateur, Senex, i druga, a knjige je potpisivao s dva pseudonima: Yves Ivonides i Dian Baton. Kao što je već navedeno, fra Ivon je počeo objavljivati radove u časopisu Svetište sv. Antuna. Taj časopis su pokrenula braća svetoduškog samostana u vidu animiranja vjernika i štovatelja sv. Antuna za izgradnju crkve, svetišta a danas bazilike sv. Antuna. Kada je 1962. pokrenuo „Glasnik sv. Antuna Padovanskoga“ u prvom broju je čitateljima pojasnio razlog „S mnogo volje pokrećemo list, koji nosi ime Božjeg i našeg miljenika. Poradi čega? Da doprinesemo svoj obol Božjoj slavi, časti sveca i duhovnoj potrebi naših vjernika. Antun je prolazio svijetom, propovijedajući djela Gospodnja. Donosio je mir, utjehu, dobrotu, savjest i radost. To i samo to želimo preko ovoga lista činiti i mi, njegova subraća…!” U Glasniku je objavljivao radove pod raznim pseudonimima. Iako mu je prvotna preokupacija bila matični časopis, njegov „Glasnik“, Ćuk je povremeno surađivao i u drugim crkvenim časopisima: Glas koncila, Marija, Danica, Marulić, Zvona.

Kada je riječ o njegovim knjigama, prve one nastale između 1958. i 1962. objavljene su u ciklostil tehnici i to kako slijedi: „Stogodišnjica Lurda“, Zagreb 1958.; „Svjetlo iz Fatime“, Zagreb 1960.; „Prikazi života i štovanja bl. Nikole Tavilića“, Zagreb 1961.; „Mučenik Isusove domovine“, Zagreb 1961. i „Kako treba pisati prezime bl. Nikole (Tavilić ili Tavelić?)“, Zagreb 1962.

Od 1962. godine, uređivanjem raznih priloga za „Glasnik“ otvaraju se mnoge nove mogućnosti. Tako se, osim časopisa, u tiskarama počinju tiskati i knjige. Također, Ćuk koristi svoje priloge koje objavljuje u časopisu za uređenje i izdavanje knjiga: „Život sv. Franje“, Zagreb 1963.; „Zov Tekija“, Petrovaradin 1966.; „Mučenik Krešimirova Grada“, Zagreb 1970. ,1997. i Zagreb-Šibenik 2008. Nakon odlaska s mjesta glavnoga urednika, o. Ćuk se posvetio izučavanju i pisanju životopisa svetaca i pisanju duhovnih djela. Tih zadnjih desetak godina Ćukova života veoma je plodno. Tada nastaju biseri njegova uma i pera: „Orijaš kršćanstva – životopis sv. Pavla apostola“, Zagreb 1973. , 2008.; „Maksimilijan Kolbe – Čovjek koji je nadvladao smrt“, Zagreb 1979.; „Fatima da ili ne?“, Zagreb 1977., 2008.; „Zvijezde koje ne zalaze“, Zagreb 1976., 2002., 2008.; „Vječni zaljubljenik – životopis sv. Franje“, Zagreb 1976., 2004., 2008., 2019.; „Taj divni čovjek Isus“, Zagreb 1984., 2008.; „Maksimilijan Kolbe“, Zagreb 1984., 2008.; „Svetac bijelih ljiljana“, Zagreb 1985., 2007.; „Orijaš kršćanstva“, Zagreb 1973., 2008.; „Bijela Gospođa iz Lurda“ Zagreb 2007., 2008.; „Mladi Stepinac“, Rim 1975 , Zagreb 2010., 2018. Tom popisu mogao bi se pridodati i kratki životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića „Sitni gorostas“ koji je objavljen u knjizi „365 dana sa sv. Leopoldom“, Zagreb 2012. (ponovljeno izdanje 2016.) koje je autor objavljivao u Veritasu u povodu kanonizacije u tri dijela, od listopada do prosinca 1983. godine. Fra Bradarić je spomenuo i prijevode knjiga na druge jezike, i to talijanski, slovenski, slovački i albanski. K tomu valja dodati i zvučne knjige, koje je objavila Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim” (Vječni zaljubljenik: poruke sv. Franje braći i suvremenom svijetu, Fatima – da ili ne?, Taj divni čovjek Isus i Mučenik iz Krešimirova grada : životopis sv. Nikole Tavelića), kao i niz manjih radova znanstvenog karaktera u raznim zbornicima.

Neno Kužina, dopredsjednik HDKN-a, predstavio je svoja „šibenska sjećanja“ i susrete s fra Ivonom. „Sjećam se početka 1973. kada je članom drevnog samostana postao fra Ivon. Velikan pera, Bogoljub i domoljub bio je moj učitelj. Bilo ga je divno slušati i čitati do tada njegova objavljena djela. Pater je izvrsno propovijedao. Pitao sam se: je li Šibenik njemu dar ili kazna? Činilo mi se da je on čovjek za puno veću sredinu nego li je bio Šibenik – i kao grad i kao crkveno središte. Oni koji su u to vrijeme dolazili u samostansku crkvu samo su, upravo kao ja, mogli profitirati. I zato Bogu hvala“, rekao je Kužina te podsjetio kako je ubrzo fra Ivon otišao u Rim kako bi se posvetio proučavanju života i djela svoga subrata Maksimilijana Kolbea, a istodobno je surađivao i s hrvatskim programom Vatikanskog radija.

„Po povratku iz Rima, 1977. opet je u šibenskom samostanu. U čestim osobnim susretima upijao sam svaku njegovu riječ, dobivao odgovore na postavljena pitanja, primao savjete. Znao sam slušati čime sam dokazao da patrov govor nije bio uzaludan. Rastao sam. Učio me: ako želiš biti dobar novinar, prva ti je zadaća ne vjerovati. Nego?, upitam, a on će: trebaš provjeriti. Otac Ivon, poput nekih drugih svećenika, postao je i naš kućni prijatelj. U mene je stekao povjerenje. Davao je podršku mojim novinarskim uradcima, kako u Glasu Koncila, tako i u nekim drugim katoličkim tiskovinama, rekao je Kužina, te se prisjetio i nekih zgoda. Ćuk mu je posudio životopis kardinala Alojzija Stepinca koji je napisao fra Aleksa Benigar. No, s obzirom na sedamdesete godine i onodobni režim, bilo je opasno imati knjigu takvog sadržaja.Fra Ivon ju je zamotao u novinski papir, i tako ju posudio, a onda nakon što je knjiga bila pročitala u istom bila i vraćena. Pri odlasku na odsluženje vojnog roka u Beograd, 1980. godine, o. Ivon mu je dao savjet na pitanje o odlasku na misu ‘Ne zaboravi na molitvu. A na javno očitovanje vjere s uniformom nemoj se izlagati. Bog će to razumjeti’. I danas tvrdim: to nije bila izdaja Krista“, ustvrdio je Kužina.

Vraćajući se na lik fra Ivona, ispričao je još jednu zgodu. Ćuk je pod pseudonimom Dian Baton napisao knjigu „Pisma zaručnici“. Riječ je o Stepinčevim pismima, no na carini nisu znali o čemu je riječ. Mislili su da je to ljubavni roman i tako su knjige elegantno prešle granicu.

„Otac Ivon bio je teški srčani bolesnik. Po familiji. Njegovi su umirali sa 60 godina. Neko je vrijeme bio hospitaliziran u šibenskoj bolnici. Kao da je to bio uvod u njegovu hospitalizaciju krajem 1982. na Rebru gdje je 1. siječnja 1983. sklopio svoje oči. Meni je ostala uspomena na 6. siječnja, na sprovod velikog čovjeka, svećenika, propovjednika, katoličkog književnika, novinara i publicista. Časnoj Provinciji franjevaca konventualaca, koja je srcem i s poštovanjem prihvatila obilježavanje uspomene na oca Ivona, ostala je obveza da ga, kao i ostalu subraću – ne zaboravi. I zato joj hvala“, rekao je Kužina, te zaključio riječima šibenskog biskupa Josipa Arnerića koji je u oproštajnom slovu napisao: „Tvoju vedrinu i radost, dobrotu, dosljednost i odlučnost i sve čime si nam svijetlio – grob ne može zatvoriti“.

Program je pjesmom obogatila Klapa „Sv. Ante“ pod vodstvom Marija Maleša.