Vijesti - Zahvalno euharistijsko slavlje za dar sv. Terezije Avilske

U povodu završetka proslave 500. obljetnice rođenja sv. Terezije Avilske svečano euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici u nedjelju 11. listopada predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji su bili provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa o. Srećko Rimac, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Ante Tustonjić i provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Josip Blažević te karmelićani iz remetskog samostana.

To euharistijsko slavlje ujedno je bilo prilika zahvaliti Bogu za dar sv. Terezije Avilske Crkvi i hrvatskom narodu. Biskup Šaško uvodno se posebno osvrnuo na posljednju godinu koja je bila u znaku jubileja. 
Spominjemo se svega što se događalo proteklih mjeseci na terezijanskome "Putu Svjetla", na hodočašćima i susretima, ispunjenim blagoslovom i pobožnošću. Sve to sažimamo u ovome najizvrsnijem susretu s Isusom, u euharistiji, i molimo za najvažnije – za Božju mudrost i oslobođenost, rekao je. 

U homiliji je biskup uputio na podudarnost misnih čitanja s onima kojima je započela "Godina svete Terezije". 

Otvaranje "Godine svete Terezije" bilo je vezano uz Božju riječ o mudrosti (Avila, 14. listopada 2014.), a ista nas Riječ – premda ju nismo mi izabrali – dočekuje i danas, kada tu godinu zaokružujemo zahvalom. Već nam to pokazuje da Bog uvijek pronalazi pravu, živu i djelotvornu riječ za nas, za vrijeme u kojemu živi Crkva, za naš vjernički životni trenutak. Božja je riječ "oštrija od mača", "prodire dijeleći dušu i duh", "prosuđuje nakane i misli srca". Njoj je sve poznato i pred njom smo ogoljeli. I baš zato, dok osjećamo njezinu zahtjevnost, znamo koliko nam je potrebna njena istinitost i snaga, rekao je biskup, te upućujući na pročitanu Riječ Božje dodao: "čuli smo pohvalu mudrosti koja je dar, ali istodobno i 'plod' molitve, jer čovjek je spreman za taj dar, kada ne traži ništa, osim Boga. Bog je dostatan. Dok sve prolazi, on ostaje – kaže sveta Terezija. Mudrost je dar koji pomaže prepoznati ono što prolazi i što traje, razlučiti ono što vrijedi od onoga što vrijednosti nema. U tome je i tajna sreće i mira u srcu. I obljetnicu koje se spominjemo vidim upravo kao novu mogućnost utvrđivanja kršćanskih temelja pred idolima koji ne prestaju privlačiti suvremenost, pred idolima: bogatstva, zdravlja, ljepote, uspjeha. Tako je i mudrost uvijek suvremena, te je u njoj lako prepoznati svetost ove velike kršćanke, redovnice, naučiteljice Crkve". 

Osvrnuvši se na evanđelje o bogatom mladiću, biskup je istaknuo kako "drama pozvanoga bogataša leži na zadivljujućoj revnosti koja je ostala ukočena, a Isusov pogled, ispunjen ljubavlju, kao da je zaustavljen na pola puta. No, Isus nas poučava upozorenjem da bogatstvo može iskriviti istinu o čovjeku, jer želi osvojiti, zarobiti i posjedovati ljudsko srce. U novac se vjeruje, njemu se lako povjeri sigurnost i zbog toga Isus izgovara britki: ili-ili. Jer – stalo mu je do naše radosti". 

Nadalje je pojasnio kako tuga zarobljenih u materijalna dobra leži u ispunjenoj jednoj želji koja više ne dopušta radost priželjkivanja i dolazak do najdublje želje. "Tko posjeduje takvo imanje ima sve – i ništa više. To je praznina u oklopu; praznina koja nije sposobna željeti puninu. I jedini je način oslobađanja odmicanje od prividne punine. Zato bogataš izgleda savršen, neranjiv. A mi smo kao vjernici uvijek ranjivi: ranjivi grijehom, ali još više opraštanjem i ljubavlju. I sveci su upravo takvi – svjedoci ranjenosti Božjom ljubavlju", rekao je biskup, poručivši da se "pitanje 'Što mi je činiti da baštinim život vječni?' tiče i nas". 

Rekao je da je slavlje petstote obljetnice upravo na tragu toga pitanja i Isusova odgovora, na tragu mudrosti koja vidi onkraj zemaljskoga. Sveta Terezija dar je Crkvi. Nakon pola tisućljeća, toga možemo biti još svjesniji, poručio je biskup. 

"Za svetu Tereziju se kaže da je mističarka. Ta pomalo čudna riječ grčkoga je podrijetla. Naime 'myein' znači 'zatvoriti oči'. Ali to nije zatvaranje očiju, da se ne bi vidjela stvarnost, nego da se ne bi previdjelo ono jedno što je potrebno; da bi se vidjelo i zavoljelo istinskoga prijatelja, Isusa. U tome je otkrivanje nutarnje molitve, o kojoj piše Terezija. Prijateljevanje s Bogom daje smisao i obogaćuje prijateljstvo s drugima. Blizina s Bogom čovjeka čini slobodnim. Ta ga sloboda osposobljava za duboko prijateljstvo", rekao je biskup. 

"Čitajući zapise koje nam je ostavila, lako susrećemo njezinu slobodu, otvorenost, srdačnost, humor, pouzdanje, ustrajnost, poštovanje i ljubav prema Crkvi, ali i hrabrost za pomake, za promjene koje su usklađivanje s Božjim putovima. Iz njezinih djela izbija uvjerenje da obnova dolazi iz nutarnje molitve, iz istine da se nalazimo u Božjoj prisutnosti. Ta nam svetica pomaže odgovoriti na pitanje svakoga stoljeća, a čini se posebno vremena u kojemu mi živimo: Što je sloboda? Je li to uistinu kruženje oko nas samih koje se pretvara u sebičnost? U tome smislu Karmel ostaje izazov, ali i dar našemu vremenu, življeno redovništvo ostaje dragocjeni znak i stvarnost koja ne dopušta da odgovori o jednome što nam nedostaje zapadnu u banalnost. I ovdje prisutni redovnici i redovnice govore o daru Božje prisutnosti, o jednome što je potrebno, o tome da nas nije preplavila sebičnost, nego da živi radost prihvaćanja Božje slobode", istaknuo je. Biskup je rekao kako "redovništvo proizišlo iz duhovnosti Karmela svjedoči skrovitost, ali ostaje izloženo i vidljivo; u nastojanjima da se novost traži raznim putovima otvaranja prema izvanjskomu, ono otvara vrata prema nutarnjosti, jer su ta vrata najvažnija. Predivno je Boga tražiti u onome što je izvan nas, ali je pogubno zaboraviti da je u svakomu čovjeku, da smo njegova slika". 

Ističući kako je Terezija najveći obrat doživjela spoznajom da je Bog u njoj i da se želi očitovati čovjeku već na ovome svijetu, biskup je rekao kako se to "događa sudjelovanjem na Kristovoj molitvi i žrtvi te ljubavlju prema bližnjima. To je kralježnica kršćanske duhovnosti iz koje se izvodi svaka obnova Crkve i vjerničkih života". 

"Kao što znamo da se ljubav ne može narediti, da se kršćanin ne može biti na silu, tako se niti poziv u redovništvo ne može ljudski programirati. On je uvijek pokazatelj Božje prisutnosti i ljudske slobode. To je izazov nama i našemu vremenu koje se diči slobodom, dok se istodobno čovjeka drži u napetosti žurbe, ne dopuštajući mu da zastane i da, nakon tolikih vrata koje mora gurati prema naprijed, nema vremena pogledati što je iza vrata njegove duše, što mu kaže Božja riječ pred kojom smo ogoljeli. Jer, svatko tko traži nadu gledajući naprijed, bez pogleda u sebe, osuđen je ostati bez budućnosti. Ljudski je život put od Božje ljubavi koja nas je stvorila u vremenu i koja nas želi u zajedništvu vječnosti. Ako zanemarimo početak koji dolazi od Vječnoga, teško ćemo vidjeti radost koju može darovati samo Vječni. Dragocjen je susret s Isusom. On se ne svodi tek na osobno postignuće, nego vodi u zajedništvo. Isus bogatašu ne kaže: učini to i postići ćeš željeno, nego: Slijedi me; budi sa mnom; budi u zajedništvu pozvanih", rekao je biskup te homiliju zaključio podsjećanjem na uporišta koja je ostavila sv. Terezija, a koja vrijede za redovničke, vjerničke zajednice, ali isto tako i za obitelji. Ta tri uporišta su slušanje Božje riječi, nutarnja sloboda u razgovoru s Bogom i pomaganje bližnjima. 

Nakon popričesne molitve riječ zahvale uputio je provincijal Rimac. Istaknuo je kako je bila želja slaviti ovo zahvalno slavlje u zagrebačkoj prvostolnici koja je majka svih crkava u Zagrebačkoj nadbiskupiji, ali i u domovini Hrvatskoj. 

Na taj način htjeli smo biti povezani sa svima, sa cijelom domovinom Hrvatskom da bismo zahvalili dragome Bogu za dar koji je dao svojoj Crkvi, sv. Tereziju Avilsku. Htjeli smo zahvaliti Bogu po njegovu Sinu, Kristu i Crkvi, jer sv. Terezija je jako voljena Crkva. Zato i mi karmelićani i karmelićanke smo preuzeli to njezino iskustvo i u našem srcu je Crkva nešto što ima veliko, važno mjesto, rekao je Rimac. Spomenuo je blizinu redovništvu kardinala Bozanića, kao i bl. kardinala Alojzija Stepinca koji je karmelićane i karmelićanke pozvao u Hrvatsku, te slugu Božjega kardinala Franju Kuharića koji je godinama kao pastir Crkve karmelićane pratio u hodu, podržavao i hodočastio u Remete. 
Euharistijsko slavlje pjevanjem je animirao zbor župe Majke Božje Remetske.