Vijesti - Zlatna misa fra Anselma Stulića

Propovijedao je župnik Župe Srca Isusova u Zadru fra Bojan Rizvan. Misu su suslavila fra Anselmova subraća iz zadarskog Samostana sv. Frane: fra Andrija Bilokapić, fra Stanko Škunca i fra Leopold Mičić te sadašnji i bivši župnik u Ninu don Jerko Vuleta i don Šime Kevrić.

U propovijedi je fra Bojan rekao da je to jubilarno slavlje svjedočanstvo i ostvarenje Gospodinovih riječi da kušamo i vidimo dobrotu Gospodnju koja je očitovana u životu jednog svećenika. Istaknuo je da je važno zahvaliti Gospodinu koji je fra Anselma ustrajno pratio svojom milošću kroz dugih 50 godina svećeništva.

Fra Anselmo je u ninskoj crkvi sv. Anselma gdje je kršten i ucijepljen u Krista, slavio 50 godina misništva na nadnevak kada je slavio svoju mladu misu u ninskoj crkvi sv. Anselma 23. srpnja 1972., nekadašnjoj katedrali drevne Ninske biskupije koja baštini naslijeđe svetog biskupa Anselma, jednog od širitelja evanđelja iz šire skupine učenika iz Isusovog vremena.

„Mi svećenici često smo pred brojnim ljudima, ali malo ljudi nas poznaje. Zato je dobro da se jubilarna slavlja događaju u intimnom zajedništvu osoba koje prepoznaju naše srce, koje znaju što je Bog činio u našem životu, koji su svjesni da ih je do toga trenutka dovela Gospodnja milost. Svjedoci smo da kušamo i vidimo dobrotu Gospodnju“, rekao je fra Bojan.

„Navješteni evanđeoski odlomak izvire iz posljednjih Isusovih trenutaka s Isusovim učenicima. Krist im progovara o naravi svoga odnosa s njima. Govori im kakvi oni moraju biti i gdje će biti izvorište njihove snage. Kada Isus kaže: ‚Ja sam istinski trs‘, sjećamo se riječi koje je Bog rekao Mojsiju kada mu je objavio svoj život i svoje ime, kada mu je rekao: ‚Ja sam onaj koji jesam‘.

Krist sedam puta u Ivanovom evanđelju izgovara riječi ‚Ja sam‘ – kao da želi reći da je on utjelovljenje onoga koji se nekad objavio na Božjoj gori Horebu. Kao da želi reći, Ja sam onaj isti Bog koji prati svoj Izabrani narod. To su inicijali Božjeg djelovanja koji su vidljivi u životu svakog svećenika“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da svećenik nije u svojoj službi.

„Svećenik nikad ne može reći: ‚Ja, fra Anselmo, fra Bojan‘ ili tko već. Nego on uvijek govori u Kristovo ime. On sam postaje slika toga trsa i loze koje su plodne ako živi Riječ koju naviješta. Zato nam Isus kaže da je on istinski trs.

Svaki trs, da bi bio istinski, mora biti ukorijenjen, posađen u zemlju. U toj riječi prepoznajemo ljubav Gospodnju. Bog je toliko ljubio nas da se dao utjeloviti, ukorijeniti u ovu zemlju, da je postao dionik naše zemljanosti. Krist je u svojoj čovječnosti preuzeo našu zemljanost, da bismo mi mogli živjeti u slavi nebeskoj. Zato je svećenik uvijek znak krhkosti, ali i Božje siline i snage. Svećenik je očitovanje Gospodnje milosti da se po nama, iako ukorijenjenima u zemlju, mogu donositi plodovi neba“, poručio je propovjednik.

Isus kaže da je njegov otac vinogradar koji čisti lozu. Lozu koja nije dobra odbacuje, a onu koja donosi plod, čisti da više roda donese.

„Svećenici su također potrebni čišćenja. Oni su loze koje stoje na Kristu po kojem dolaze životni sokovi u njegov život. Ali, mi smo svjesni da ponekad ne rađamo toliko dobrim plodovima.

U 50 godina svećeništva ima toliko dobra, ali ponekad ima i naših slabosti, naših ljudskosti, ima onoga što je obilježeno našom grešnošću. Zato smo potrebni čišćenja. Iako je svećenik sam u službi čišćenja jer on u Božje ime čisti od grijeha, on i sam mora biti očišćen“, rekao je fra Bojan.

To čišćenje događa se prema Kristovoj riječi: „Vi ste očišćeni po riječi koju sam vam zborio.“

„Mi u Kristovoj riječi prepoznajemo zrcalo svog vlastitog života, kako je govorio sv. Franjo. Mi smo očišćeni u toj Riječi. Ogledajući se u Riječ Gospodnju, vidimo našu vlastitu nedostatnost. Vidimo koliko smo maleni pred otajstvom Gospodnje ljubavi, koliko još uvijek moramo raditi na samima sebi kako bismo primili dar Njegove milosti. Zato nas Isus podsjeća da loza ne može donijeti roda sama od sebe ako nije ucijepljena na trs“, upozorio je propovjednik.

„Ucjepljenje u Krista događa se na način kako kaže Pavao: ‚S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.‘ Mi pokazujemo da smo spremni biti ucijepljeni u Krista kad se s Kristom damo razapinjati“, istaknuo je fra Bojan, rekavši da to pokazuje i svećenički život.

„Svećenički život ponekad znači dopustiti drugima i da nas razapnu. Ponekad ćemo doživjeti to razapinjanje od svojih najbližih, ponekad ćemo doživjeti ostavljanje od onih za koje smo mislili da nas nikad neće napustiti. Ponekad ćemo to razapinjanje doživjeti od svoje vlastite braće, od onih za koje smo mislili da nam možda nikada neće okrenuti leđa. Ponekad ćemo razapinjanje doživjeti i od onih kojima smo poslani jer smo pozvani naviještati ne svoj put, nego Gospodnju riječ.

Ali, sve to naše razapinjanje treba nas povezati još tješnje s Kristom, zbližiti, da život svećenika postaje život za druge, poput Kristova života. Da svećenik za sebe može reći: ‚Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist‘“, rekao je propovjednik Rizvan.

Zahvalio je Gospodinu na dobroti koja je očitovana u životu fra Anselma koji nije živio sebi, nego Kristu.

„Krist je i danas, po svjedočkom životu fra Anselma, i dalje prisutan u našoj Crkvi. I dalje nas poslužuje u sakramentima i svjedoči kako iz tog zajedništva može proizaći jedinstvena ljepota Božje milosti.

Zato nam Krist govori da tko ostaje u njemu, donosi puno roda. Bez Krista, mi smo besplodni, jalovi“, upozorio je fra Bojan. „Bogatstvo svećenikovog života nije u tome koliko je promijenio župa, samostana ili koliko moćnu ulogu vrši u svojoj zajednici. Nego ponajprije u tome koliko je spreman ostati u Kristu Gospodinu, koliko je spreman biti u njegovoj ljubavi.

Zahvaljujemo što je fra Anselmo kroz svoj život vjernosti posvjedočio da ostajući u Kristu očituje tu plodnost. Plodnost vinove loze je u njenom grožđu i u vinu kojeg daruje. Zato je vino u Svetom pismu simbol radosti. Svećenikov život je uvijek za život radosti koji tu radost svjedoči, donosi i živi“, poručio je fra Bojan.

Fra Anselmu je zahvalio i za svjedočanstvo radosti. „Jer u svim godinama svećeničkog služenja, bez obzira na napuštenost i na razapetost, još uvijek u tvom životu primjećujemo radost služenja Kristu. Neka te i dalje prati Gospodin koji je u tebi započeo dobro djelo, da svojim služenjem naviještaš Kristovu riječ. Da budeš utjelovljena riječ Evanđelja onima koji traže i trebaju Krista, koji su pozvani slijediti Krista.“

Isus kaže: „Ovime se proslavlja Otac moj, da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“

„Svi ćemo najbolje proslaviti Oca nebeskog ako donosimo puno roda Gospodnje ljubavi, praštanja i pomirenja. Zato, ne živimo više sebi, nego živimo onome koji nas pozva i posla. Živimo Kristu Gospodinu koji nam daruje priliku da živimo u radosti i svetosti života. Neka dobrota Gospodnja počiva i na fra Anselmu, da po njemu Gospodin i dalje svetkuje svoju ljubav i svoju svetost“, poželio je fra Bojan.

Na kraju mise, prisutnima se obratio fra Anselmo. Zahvalio je zajednicama u kojima je djelovao, pojedincima s kojima je surađivao, svojim roditeljima koji su bili sijači pravog sjemena Božje riječi i odgajali ga da može jednom i on drugima pomoći.

Fra Anselmo je rođen 29. prosinca 1946. u starom hrvatskom kraljevskom gradu Ninu, od oca Krste i majke Milke rođ. Grbić, kao šesto od osmero djece, od kojih je petero živih.

Roditelji su ih odgajali u molitvi, svakodnevno su molili krunicu u obitelji, a odgajali su ih i da rade, da budu korisni.

Fra Anselmo je zahvalio svima koji su ga kasnije odgajali, magistrima i svećenicima koji su mu pomagali da se usmjerava prema zdravom svećeničkom životu.

„Hvala svim vjernicima koji su mi davali snage, potpore na svim mjestima gdje sam živio, od Kotora do Pule, imao sam 12 premještaja. Obilazio sam dosta mjesta. Svatko je dao nešto meni, a pokušao sam i ja dati onima kojima me Bog postavio“, rekao je fra Anselmo.

Istaknuo je da čovjek treba reći i Oprosti „jer time pokazuje da kao ljudi, kao svećenici i redovnici imamo i svoje slabosti. Zato molim oproštenje od Gospodina i od svih kojima sam možda neki put išao kontra ili nisam imao razumijevanje za neke potrebe. Neke osobe čine nam se dosadne, a možda bismo mi trebali biti ponizni i strpljivi u radu s njima. Hvala svima koji su dali i najmanji udio u mom životu, a svima kojima sam ja nečime pokazao loš primjer, molim od Gospodina i od svih njih oproštenje“, rekao je fra Anselmo i udijelio svoj zlatni misnički blagoslov.

Fra Anselmo je kršten kao Nevenko u crkvi sv. Anselma u Ninu 5. siječnja 1947. Osmogodišnju školu završio je u Ninu, a u sjemenište je stupio kao kandidat Franjevačke provincije sv. Jeronima.

Gimnaziju je pohađao u Zadru i Pazinu, a maturirao je u Franjevačkoj gimnaziji na Poljudu u Splitu. Novicijat je završio na Košljunu kada je uzeo redovničko ime Anselmo. Teologiju je pohađao na Trsatu i u Torinu.

Svečane zavjete položio je 15. kolovoza 1968. na Košljunu. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. godine.

Prve četiri godine bio je župnik na otoku Pašmanu u župama Dobropoljana, Banj i Ždrelac. Potom je šest godina bio župnik u Kotoru i gvardijan u samostanu sv. Klare te duhovnik svih redovnica (120) u Kotorskoj biskupiji. U Kotoru ga je zatekao i katastrofalan potres na Uskrs 1979. i obnova dijela franjevačkog samostana koji je bio neuseljiv.

Zatim je tri godine proveo u Samostanu sv. Josipa na Lapadu u Dubrovniku. Od 1982. do 1991. bio je gvardijan samostana na otočiću Košljunu na Krku.

Za vrijeme Domovinskog rata, od 1991. do 1994. bio je u župi sv. Nikole Tavelića na Krnjevu u Rijeci, a zadnju godinu rata, do Oluje, proveo je u samostanu Male braće u Dubrovniku.

Od 1995. do 2006. bio je župnik Župe sv. Ante u Puli, a posljednje tri godine i gvardijan samostana. Od 2003. do 2004. bio je generalni vizitator Provincije Svetog Križa u Sloveniji i predsjedao je njihovom Kapitulu.

Od 2006. do 2012. opet je u župi sv. Nikole u Rijeci kao predstojnik, a onda kao župnik te župe. Od 2012. je četiri godine župnik Župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, a zatim tri godine gvardijan Samostana sv. Frane u Zadru.

Od 2019. bio je gvardijan Samostana sv. Ante na Poljudu u Splitu nakon kojega se vraća u Zadar u službu ispovjednika i ekonoma Samostana sv. Frane.

Bio je 22 godine član Uprave Provincije kao definitor, a šest godina i vikar Provincije. Bio je delegat i duhovnik za redovnice u Kotorskoj, Porečkoj i Pulskoj biskupiji i Zadarskoj nadbiskupiji.

Održavao je nekoliko desetaka turnusa duhovnih vježbi za različite redovničke zajednice i za svećenike Porečke i Pulske biskupije. Bio je vrlo angažiran i u Franjevačkom svjetovnom redu te je sudjelovao u osnivanju tri nova bratstva.