Vijesti - Zlato Stepinčeva Karmela

Mons. Sekelj misu je predvodio uz koncelebrante karmelićane: o. Srećka Rimca, o. Iliju Tipurića, o. Đanija Kordića, br. Antu Jakusa, te uz don Stjepana Bolkovca, SDB, i vlč. mr. Andriju Miličevića, kao i uz ministrante: Leu i Luku Balaško, Mariju i Šimuna Jurilja koji je pročitao Molitvu vjernika, te uz čitače: mladića Ivana Pešu i djevojku Maju Marić, 

Na početku misnoga slavlja don Stjepan srdačno je pozdravio  prisutne, napose mons. Sekelja i sestre slavljenice, zlato Stepinčeva Karmela, kako reče, koje su se opredijelile za vječne vrednote. Pjevanje su predvodile čuvarice svetišta.

Nakon pročitanog ulomka iz Evanđelja (Mt 18, 15-20), sestre jubilarke: s. M. Bonita i s. Luciija obnovile su svoje predanje i svoju ljubav prema Gospodinu, po zavjetima: čistoće, siromaštva i poslušnosti; stavile su se njemu na raspolaganje, kako bi svojim životom molitve i svetih zavjeta bile i dalje blagoslov za Crkvu, za svećenike, za Karmel i za hrvatski narod.

U homiliji mons. Sekelj govorio je o suživotu s Bogom po vjeri i molitvi, napose sestara zlatojubilarki: s. M. Bonite i s. Lucije, čiji životi su sklopljene ruke za život vjere u nama i u našoj sredini. 

„I gledamo ovdje završetak ovog Evanđelja: ‘Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam s njima.“ (usp. Mt 18, 20). Čekaj, pa mi nismo sami. Mi smo s tobom. Samo je uvijek pitanje: ,Tko si Ti Isuse dragi?’ I to pitanje se stalno proteže kao jedan izazov koji mora biti prisutan uvijek; to moje opredjeljenje, svaki dan, kao i u braku. Opredjeljujem se svaki dan za tebe. Ako toga opredjeljenja nema, ako nema jednog suživota, ako nema onog razumijevanja, ako nema jedne taktike kako ću ja tebi prići i u samostanu i u stvarnosti, onda je tu jedan problem. Ovo nas Evanđelje, čitava Božja Riječ, zapravo potiče da sklopimo ruke, molimo se Duhu Svetom da rastemo u Isusu…“, posvjedočio je između ostalog propovjednik.      

Potom je protumačio misao francuskog filozofa René Descartesa:  „Mislim, dakle, jesam“ i onu njezinu alternativu njemačkog teologa Karl Rahnera: „Molim, dakle, jesam“ te naglasio da je molitva početak novog shvaćanja života i odnosa među ljudima, koja te odnose preobražava.   

Isto je tako spomenuo da Luka u svom Evanđelju donosi jednostavnu i snažnu rečenicu o tome kako je Isus jednoga dana molio na nekome mjestu. Molitva je bila od temeljnih i najvažnijih obilježja Isusove osobnosti i poslanja. Učenici su vidjeli i doživjeli da je Isus svoje poslanje i svoju osobnost oblikovao kroz molitvu. 

„Zapravo. molitva je oblikovala Isusa kakvog su oni poznavali zato su htjeli naučiti moliti. Htjeli su živjeti poput Isusa i vidjeli su da pored mnoštva djela koje je činio, pored mnoštva susreta, i upravo kao temelj svega toga, stoji molitva. Ona je oblikovala njegovu proegzistenciju, tj. postojanje za drugoga u dvostrukome vidu. Postojanje za Oca i od Oca postojanje za ljude. Upravo se u njegovoj molitvi očitovala dvostruka usmjerenost njegova života i poslanja“, rekao je, između ostalog, kanonik Sekelj.

U nastavku propovijedi govorio je o snazi Duha Svetoga „u našem molitvenom životu, koji nas uvodi u nova prostranstva stvarnosti i koji nam otkriva smisao života i omogućuje da sebe mijenjamo i svijet oko sebe, te Duh Sveti pobuđuje u nama žeđ za molitvom, to će reći: da nas Gospodin nauči moliti.

Potom se osvrnuo na molitvu sv. Male Terezije koja je  prožimala čitav njezin život i poput ritma disanja i otkucaja srca oživljavala njezino tijelo… Za Tereziju molitva je bit njezine egzistencije i u njoj ona otkriva istinsko jedinstvo s Bogom. Sličnim životom molitve, zavjeta, ustrajnosti i duhovne svježine živjele su kroz pedeset godina i naše sestre slavljenice, na čemu im je mons. Sekelj iskreno čestitao i zaželio istinsko dobro, te poručio prisutnima:

 „A mi ovdje, koji smo u ovim prostorima, pokušajmo da svi zajedno, i cijeli svijet, zaživimo s onom dubokom vjerom u Isusa Krista, Boga i Čovjeka, jer smo po toj vjeri, krštenjem, u njegove događaje upućeni; da razgovaramo s njim i da nam taj razgovor oblikuje srce i pameti.“

Pri kraju misnoga slavlja don Stjepan zahvalio je dobrome Bogu i Majci Božjoj na zlatnom jubileju slavljenica, kojima je srdačno čestitao, a zahvalio je također za podijeljenu radost, uvjerljivu homiliju i za euharistijsko zajedništvo mons. Sekelju, redovnicima i svećenicima, ministrantima i čitačima, te posebno braći, sestrama i rodbini s. Lucije, kao i sestrama kćerima Božje ljubavi i prijateljima Karmela i sestara, te svima prisutnima.

Omiljenom pjesmom Utemeljitelja Karmela: „Ljiljane bijeli“ završilo je jubilarno slavlje, uz brojne čestitare i okrepu u duhu koronavirusnog doba.

S. M. Bonita od Božje Ljubavi Kovačić započela je svoj životni put godine 1944. u dobroj katoličkoj obitelji, u Zagrebu, u župi sv. Nikole Tavelića, u Kustošiji. Osnovno školovanje završila je u Križevcima, a gimnaziju i studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i srednju glazbenu, te svira uz orgulje i flautu, još nekoliko instrumenata. Svojim glazbenim umijećem okušala se i  u Zagrebačkoj filharmoniji i u „Collegiu pro musica sacra“, čiji je bila i utemeljitelj, uz s. Imakulatu Malinku i s. Ceciliju Pleša. Godine 1969. stupila je u Družbu kćeri Božje ljubavi, gdje je 1970. položila privremene zavjete, a 1975. doživotne, te 1989. prešla u Red bosonogih karmelićanki.

Kao redovnica bavila se pretežno knjigom u svim vidovima njezina stvaranja; radila je od 1971. do 1978. godine u „Kršćanskoj sadašnjosti“ kao lektorica, korektorica, grafička urednica i prevoditeljica. Svoja znanja i iskustvo o knjizi, koje je steka pod vodstvom pok. dr. Josipa Turčinovića, koristi i danas. Od godine 1972. do 1975. bila je članica uredništva redovničkog časopisa „Effatha“ u kojem je sudjelovala brojnim autorskim člancima.

I u Karmelu je nastavila svoje djelovanje na polju pisane riječi. Autorske članke objavljuje u karmelskom časopisu: „Karmel otvoreno“ u kojemu piše meditacije o likovima i događajima iz Evanđelja. Iz tih meditacija nastale su knjižice: „U sjeni starih maslina“ (14 izdanja) i „Suputnica“ (11 izdanja). S. Bonita imala je i u Družbi i u Karmelu odgovorne poglavarske dužnosti koje je vršila savjesno i temeljito. Jednako tako okušala se u svim zadacima svakidašnjice, osobito u učenju i vođenju liturgije, glazbe, uvoda u Sveto pismo, u radu s mladima i  u vrtnim, voćarskim i peradarskim poslovima.

S. Lucija od Gospe Fatimske Peša, rođena je 1951. godine u Orašcu, župa Brajkovići, u Bosni i Hercegovini, u brojnoj katoličkoj obitelji, kao najstarije od devetero živuće braće i sestara. U petoj godini njezina života obitelj se seli, zbog teških ekonomskih prilika, u Slavoniju, u Viškovce, kraj Đakova. Tu je s. Lucija završila osnovnu školu, te gimnaziju, da bi 1968. godine napustila i pozdravila svijet, te stupila u Stepinčev Karmel. Po završetku uspješne početne formacije položila je prve svete zavjete 1970. godine i nastavila daljni hod molitve i predanja Gospodinu po svetim zavjetima, da bi 1973. godine položila svečane doživotne zavjete i svoj život potpuno predala Gospodinu za svećenike, Crkvu i hrvatski narod.

Okušala se u svim redovničkim dužnostima, posebno u šivanju misnoga ruha, uzgoja cvijeća, izradi blagoslovina i ukrasnih svijeća. Zauzeto i velikodušno radila je na osnutku Karmela u Sarajevu, kamo je sa sestrama otišla 2000. godine i zalagala se za njegovo osamostaljenje. Ispunivši svoje poslanje u sarajevskom Karmelu, vratila se, nakon 18 godina u Stepinčev Karmel. Uz ostalo, u sarajevskom Karmelu je obnašala odgovorne dužnosti: poglavarice, savjetnice zajednice i Udruge, te magistre i ekonome. Danas ugrađuje svoje talente i sposobnosti u život brezovičkog Karmela.

Geslo zlatojubilarki je „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim“  (Iv. 21,17).